Inače, dok tako malo istražujem povijest tipografije i dizajna na ovim prostorima, shvatio sam koliko je teško uloviti evoluciju stila prije i poslije 90-ih. Nije toliko neobično, obzirom da je čest stav poput ovoga u tekstu o novom fontu “Ilica” izrađenog za nove ploče s nazivima ulica u Zagrebu:
[Ostatak stare zagrebačke ulične signalizacije] je stihijski nastajao povijesnim nagomilavanjem različitih elemenata i varijanti, autentičnosti izričaja ili autorstva u njoj gotovo i nema […]
Danas su stari natpisi uglavnom uklonjeni, iako mislim da bi se dalo diskutirati o nekim aspektima funkcionalnosti (prvenstveno čitljivosti) novih natpisa u usporedbi sa starima. Ne bih se baš složio ni da nije postojao zajednički stil do sada, obzirom da su mi ovakvi natpisi ostali urezani u pamćenju po više-manje cijelom gradu.
Malo detaljniji kritički osvrt na novi dizajn dostupan je na pogledaj.to portalu. Tekst iznosi po meni prilično dobar stav:
[…] stare (često posve funkcionalne i točne) ploče svjedoče o kulturnoj aktivnosti svoga vremena, povijesti dizajna, dokazuju da grad postoji i od ranije, konačno, da smo svi samo dio nečega trajnijeg od nas samih.
Dejan Kršić je napisao duži tekst na temu odnosa danas prema dizajnu iz SFRJ – malo dublje ulazi u cijelu tu problematiku nepotrebnog miješanja percepcije dizajna, tj. stručnog razvoja i otpora prema starijim političkim paradigmama. Uglavnom, puno je posla ostalo u sistematizaciji povijesti dizajna s ovih prostora dok ne dođemo do pokrivenosti kakvu nude u SAD-u – npr. izvrsna digitalna kolekcija Smithsonian muzeja dizajna Cooper Hewitt (pretraga po boji je luda!) ili javna knjižnica New Yorka. Ovakve kolekcije naravno onda inspiriraju umjetnike i potiču osebujan stil kinematografije (Mad Men, Jackie Brown, …) koje dovode do toga da više znamo o stilovima kroz desetljeća u SAD-u nego kod nas 
. Doduše, pojavilo se par pozitivnih primjera i kod nas u zadnje vrijeme, npr. odlične su mi serije Crno-bijeli svijet i dokumentarni Betonski spavači.
